Knjiga sadržava tri dijela. Prvi dio čini studija posvećena gramatici Frana Marije Appendinija naslovljenoj Gramatica della lingua illirica iz 1808. godine. Drugi dio čini hrvatski prijevod talijanskoga izvornika u kojemu su izvorni hrvatski dijelovi transkribirani. Treći dio čini faksimil (360 str.).
Talijanski Dubrovčanin zadivljen našim jezikom kojega naziva ilirskim i najsavršenijim, Frano Marija Appendini, među baštinicima kulture zapamćen je kao karizmatičan isusovac zaslužan za Povijesno-kritičke bilješke o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana, dok je među jezikoslovcima zapažen kao tvorac najopširnije dopreporodne sintakse. Prethodile su mu Kašićeva, Della Bellina, Tadijanovićeva, Relkovićeva, Lanosovićeva, Jurinova i Voltićeva gramatika, a on je uzoritima smatrao Kašićevu i Della Bellinu. Gramatika je podijeljena u dva dijela, morfologiju i sintaksu, a uvodi ih opsežan teorijski opis ilirskoga jezika koji su za autora činili dubrovački, bosanski, dalmatinski, istarski i kajkavski. U praktičnome dijelu priručnika, Appendini opisuje ponajviše dubrovačku jekavštinu proširujući je mjestimice na dalmatinsko-bosanski, odnosno na štokavsku ikavicu. Premda je bila je predmetom prijepora, Gramatika je bila popularna barem četrdesetak godina.
S obzirom na to da Appendini za svaki primjer uporabe hrvatskoga elementa daje i talijanski prijevod, ovaj se opsežni priručnik može držati i usporedbenim – talijansko-hrvatskim – podrazumijevajući i usputnu uključenost dvojezičnoga rječnika.