U knjizi se analizira opis glagolskoga vida u gramatikama hrvatskoga
jezika koje su objavljene u razdoblju od prve gramatike hrvatskoga
jezika Bartola Kašića 1604. godine do Maretićeve gramatike 1899. godine.
Zaključuje se da postoje dva osnovna gramatička modela opisa. Prvi je
model (od 1604. do 1833. godine) onaj u kojem je glagolski vid opisan
implicitno, latentno, što znači da gramatičari u načelu nisu eksplicitno
uočili ni definirali samu kategoriju ni temeljne sastavnice, tj.
svršene i nesvršene glagole, već su primarno opisivali ponajprije
glagolska vremena, sastav glagola ili tip konjugacije, a pritom su kao
sporedan rezultat sekundarno nastala posredna poimanja glagolskoga vida.
U tome se modelu u gramatikama (Kašić, Della Bella, Lanosović,
Appendini) definiraju dvije temeljne skupine glagola: nepotpuni
(defektivni) i frekventativni glagoli – prvu skupinu čine svršeni, a
drugu nesvršeni glagoli.
Odnos svršenih i nesvršenih glagola u
prvom modelu opisa posredno je uočen u gramatici J. Križanića 1665. te u
gramatici Šime Starčevića 1812. godine. Drugi se osnovni gramatički
model opisa pojavljuje tridesetih godina 19. stoljeća kada se kategorija
glagolskoga vida opisuje eksplicitno, neposredno kao jedno od temeljnih
obilježja hrvatskih glagola. Taj model opisa glagolskoga vida prvi put
je ostvaren u Grammatik der illyrischen Sprache (1833.) Ignjata
Alojzija Brlića, gdje autor eksplicitno navodi opću podjelu glagola s
obzirom na svršenost definirajući članove vidske opreke, svršene i
nesvršene glagole.
Poslije Brlićeva gramatičkoga opisa u
hrvatskim se gramatikama glagolski vid ističe kao važno obilježje
hrvatskoga glagola. Na temelju analize gramatičkih opisa glagolskoga
vida potvrđuje se da je kategorija vida složena glagolska kategorija s
obzirom na svoja strukturna obilježja u sustavu hrvatskoga jezika. Ta
kategorija prožima gotovo sve razine jezične analize. Temeljne
sastavnice, parametri i odrednice u gramatičkome opisu vida formirali su
se i definirali postupno. Međutim, nedvojbeno je da opis glagolskoga
vida kao sinkronijske činjenice u sustavu hrvatskoga jezika u hrvatskim
gramatikama postoji najprije implicitno, a poslije toga eksplicitno,
zadovoljavajući temeljna načela popisa, opisa, ali i propisa.