O knjizi
ISBN: 953-6637-22-7
Naklada: 0
Broj stranica: 548
Godina izdanja: 2003
cijena: 23,89 € 19,11 €
Dostupnost: U PRODAJI
U radu se daje sustavni pregled stanja i postanja hrvatske povijesne
fitonimije do kraja 18. stoljeća. Kao polazište se uzima bogato
zastupljena fitonimijska građa u rukopisnome rječniku Lexicon
Latino-Illyricum Pavla Rittera Vitezovića s početka 18. stoljeća. Ta je
građa toliko reprezentativna da se na njoj mogla razraditi botanička
podjela vrsta, koja, kao što ćemo vidjeti, ne počiva na strogo
botaničkim kriterijima nego na slobodnijem kriteriju – kako običan
čovjek prema izgledu i korisnosti dijeli biljke općenito. Polazi se od
latinskih i hrvatskih potvrda u Vitezovićevu rječniku koje se sustavno
uspoređuju s potvrdama koje se nalaze u našim starijim leksikografskim
djelima. Botanički korpus naših starijih leksikografa proteže se od
najranijeg sustavno bilježenog botaničkog kodeksa Liber de simplicibus,
talijanskoga botaničara Nicole Roccabonelle, u kojem se donose i
hrvatske potvrde (oko 1450.), preko autora naših starijih dvojezičnih i
višejezičnih leksikografskih djela sve do kraja 18. stoljeća, što za
latinsku fitonimiju ujedno predstavlja i predlineovsko razdoblje.
Uvršteni su, dakle, rječnici Fausta Vrančića (petojezični), Bartola
Kašića (dvojezični), Jakova Mikalje (trojezični), Ivana Tanzlinghera
Zanottija (trojezični i dvojezični, u rukopisu), Ardelija Della Belle
(trojezični), koji pokrivaju priobalni dio hrvatskoga teritorija,
odnosno područje štokavskoga i čakavskoga narječja, zatim kajkavski
rječnici – Jurja Habdelića (dvojezični), Ivana Belostenca (dvojezični),
Andrije Jambrešića (četverojezični) i Adama Patačića (trojezični, u
rukopisu), dubrovački rukopisni rječnik Đure Matijaševića (dvojezični)
te trojezični rukopisni rječnici Josipa Jurina, ikavske štokavštine.
Iznimku predstavlja dvojezični rječnik iz 1901. Dragutina A. Parčića
koji je u analizu uvršten zbog fitonimijskih potvrda koje donosi s Krka i
šire. One mogu svjedočiti o vjerodostojnosti i kontinuitetu
Vitezovićevih potvrda.Središnji dio knjige predstavlja obradbu samoga
fitonimijskoga korpusa koji je podijeljen po određenim, ne strogo
botaničkim, kriterijima, kao opći izgled biljke, mjesto rasta i uporabna
vrijednost, što je rezultiralo s osam referencijalnih skupina:
(1) drveće i grmlje,
(2) drveće jestivih plodova,
(3) samoniklo ljekovito bilje,
(4) korovno bilje,
(5) začinsko i jestivo bilje,
(6) cvjetovi,
(7) ratarske kulture i
(8) gljive.
Ti se kriteriji, dakako, kod nekih vrsta međusobno prepleću. Prvotni je cilj utvrditi na koju se konkretno biljku odnose te fitonimijske potvrde. Kojim se postupkom moglo doći do željenoga cilja? Ponajprije, analizom predlineovskih latinskih naziva koji se nalaze u većini naših rječnika (osim triju rječnika s talijanskom stranom) i uspoređivanjem s potvrdama iz klasičnih pisaca i srednjovjekovnih nomenklatura koje su često bile i izvor našim leksikografima. Klasični su pisci (Plinije, Teofrast, Dioskurid, Kolumela), kao i srednjovjekovne nomenklature, temeljito obrađeni i za njih je utvrđena identifikacija prema lineovskoj sistematici (djela Andréa, Stirlinga, Carnoya, Strömberga i Marzella). To nam je bio orijentir koji nam je pomagao pri donošenju zaključaka oko identifikacije hrvatskih naziva, tj. određivanja sustavnog naziva.
(1) drveće i grmlje,
(2) drveće jestivih plodova,
(3) samoniklo ljekovito bilje,
(4) korovno bilje,
(5) začinsko i jestivo bilje,
(6) cvjetovi,
(7) ratarske kulture i
(8) gljive.
Ti se kriteriji, dakako, kod nekih vrsta međusobno prepleću. Prvotni je cilj utvrditi na koju se konkretno biljku odnose te fitonimijske potvrde. Kojim se postupkom moglo doći do željenoga cilja? Ponajprije, analizom predlineovskih latinskih naziva koji se nalaze u većini naših rječnika (osim triju rječnika s talijanskom stranom) i uspoređivanjem s potvrdama iz klasičnih pisaca i srednjovjekovnih nomenklatura koje su često bile i izvor našim leksikografima. Klasični su pisci (Plinije, Teofrast, Dioskurid, Kolumela), kao i srednjovjekovne nomenklature, temeljito obrađeni i za njih je utvrđena identifikacija prema lineovskoj sistematici (djela Andréa, Stirlinga, Carnoya, Strömberga i Marzella). To nam je bio orijentir koji nam je pomagao pri donošenju zaključaka oko identifikacije hrvatskih naziva, tj. određivanja sustavnog naziva.
