About the Book
ISBN: 953-6637-22-7
Edition: 0
Number of Pages: 548
Publication Year: 2003
price: 23,89 € 19,11 €
Availability: IN STOCK
U radu se daje sustavni pregled stanja i postanja hrvatske povijesne
fitonimije do kraja 18. stoljeÄa. Kao polaziÅ”te se uzima bogato
zastupljena fitonimijska graÄa u rukopisnome rjeÄniku Lexicon
Latino-Illyricum Pavla Rittera VitezoviÄa s poÄetka 18. stoljeÄa. Ta je
graÄa toliko reprezentativna da se na njoj mogla razraditi botaniÄka
podjela vrsta, koja, kao Å”to Äemo vidjeti, ne poÄiva na strogo
botaniÄkim kriterijima nego na slobodnijem kriteriju ā kako obiÄan
Äovjek prema izgledu i korisnosti dijeli biljke opÄenito. Polazi se od
latinskih i hrvatskih potvrda u VitezoviÄevu rjeÄniku koje se sustavno
usporeÄuju s potvrdama koje se nalaze u naÅ”im starijim leksikografskim
djelima. BotaniÄki korpus naÅ”ih starijih leksikografa proteže se od
najranijeg sustavno bilježenog botaniÄkog kodeksa Liber de simplicibus,
talijanskoga botaniÄara Nicole Roccabonelle, u kojem se donose i
hrvatske potvrde (oko 1450.), preko autora naÅ”ih starijih dvojeziÄnih i
viÅ”ejeziÄnih leksikografskih djela sve do kraja 18. stoljeÄa, Å”to za
latinsku fitonimiju ujedno predstavlja i predlineovsko razdoblje.
UvrÅ”teni su, dakle, rjeÄnici Fausta VranÄiÄa (petojeziÄni), Bartola
KaÅ”iÄa (dvojeziÄni), Jakova Mikalje (trojeziÄni), Ivana Tanzlinghera
Zanottija (trojeziÄni i dvojeziÄni, u rukopisu), Ardelija Della Belle
(trojeziÄni), koji pokrivaju priobalni dio hrvatskoga teritorija,
odnosno podruÄje Å”tokavskoga i Äakavskoga narjeÄja, zatim kajkavski
rjeÄnici ā Jurja HabdeliÄa (dvojeziÄni), Ivana Belostenca (dvojeziÄni),
Andrije JambreÅ”iÄa (ÄetverojeziÄni) i Adama PataÄiÄa (trojeziÄni, u
rukopisu), dubrovaÄki rukopisni rjeÄnik Äure MatijaÅ”eviÄa (dvojeziÄni)
te trojeziÄni rukopisni rjeÄnici Josipa Jurina, ikavske Å”tokavÅ”tine.
Iznimku predstavlja dvojeziÄni rjeÄnik iz 1901. Dragutina A. ParÄiÄa
koji je u analizu uvrŔten zbog fitonimijskih potvrda koje donosi s Krka i
Å”ire. One mogu svjedoÄiti o vjerodostojnosti i kontinuitetu
VitezoviÄevih potvrda.SrediÅ”nji dio knjige predstavlja obradbu samoga
fitonimijskoga korpusa koji je podijeljen po odreÄenim, ne strogo
botaniÄkim, kriterijima, kao opÄi izgled biljke, mjesto rasta i uporabna
vrijednost, Ŕto je rezultiralo s osam referencijalnih skupina:
(1) drveÄe i grmlje,
(2) drveÄe jestivih plodova,
(3) samoniklo ljekovito bilje,
(4) korovno bilje,
(5) zaÄinsko i jestivo bilje,
(6) cvjetovi,
(7) ratarske kulture i
(8) gljive.
Ti se kriteriji, dakako, kod nekih vrsta meÄusobno prepleÄu. Prvotni je cilj utvrditi na koju se konkretno biljku odnose te fitonimijske potvrde. Kojim se postupkom moglo doÄi do željenoga cilja? Ponajprije, analizom predlineovskih latinskih naziva koji se nalaze u veÄini naÅ”ih rjeÄnika (osim triju rjeÄnika s talijanskom stranom) i usporeÄivanjem s potvrdama iz klasiÄnih pisaca i srednjovjekovnih nomenklatura koje su Äesto bile i izvor naÅ”im leksikografima. KlasiÄni su pisci (Plinije, Teofrast, Dioskurid, Kolumela), kao i srednjovjekovne nomenklature, temeljito obraÄeni i za njih je utvrÄena identifikacija prema lineovskoj sistematici (djela AndrĆ©a, Stirlinga, Carnoya, Strƶmberga i Marzella). To nam je bio orijentir koji nam je pomagao pri donoÅ”enju zakljuÄaka oko identifikacije hrvatskih naziva, tj. odreÄivanja sustavnog naziva.
(1) drveÄe i grmlje,
(2) drveÄe jestivih plodova,
(3) samoniklo ljekovito bilje,
(4) korovno bilje,
(5) zaÄinsko i jestivo bilje,
(6) cvjetovi,
(7) ratarske kulture i
(8) gljive.
Ti se kriteriji, dakako, kod nekih vrsta meÄusobno prepleÄu. Prvotni je cilj utvrditi na koju se konkretno biljku odnose te fitonimijske potvrde. Kojim se postupkom moglo doÄi do željenoga cilja? Ponajprije, analizom predlineovskih latinskih naziva koji se nalaze u veÄini naÅ”ih rjeÄnika (osim triju rjeÄnika s talijanskom stranom) i usporeÄivanjem s potvrdama iz klasiÄnih pisaca i srednjovjekovnih nomenklatura koje su Äesto bile i izvor naÅ”im leksikografima. KlasiÄni su pisci (Plinije, Teofrast, Dioskurid, Kolumela), kao i srednjovjekovne nomenklature, temeljito obraÄeni i za njih je utvrÄena identifikacija prema lineovskoj sistematici (djela AndrĆ©a, Stirlinga, Carnoya, Strƶmberga i Marzella). To nam je bio orijentir koji nam je pomagao pri donoÅ”enju zakljuÄaka oko identifikacije hrvatskih naziva, tj. odreÄivanja sustavnog naziva.
