IHJJ Web shop

Detalji knjige

Hrvatska povijesna fitonimija - Nada Vajs

Hrvatska povijesna fitonimija
O knjizi

ISBN: 953-6637-22-7

Naklada: 0

Broj stranica: 548

Godina izdanja: 2003

Cijena: 180,00 kn 144,00 kn

Dostupnost: U PRODAJI

U radu se daje sustavni pregled stanja i postanja hrvatske povijesne fitonimije do kraja 18. stoljeća. Kao polazište se uzima bogato zastupljena fitonimijska građa u rukopisnome rječniku Lexicon Latino-Illyricum Pavla Rittera Vitezovića s početka 18. stoljeća. Ta je građa toliko reprezentativna da se na njoj mogla razraditi botanička podjela vrsta, koja, kao što ćemo vidjeti, ne počiva na strogo botaničkim kriterijima nego na slobodnijem kriteriju – kako običan čovjek prema izgledu i korisnosti dijeli biljke općenito. Polazi se od latinskih i hrvatskih potvrda u Vitezovićevu rječniku koje se sustavno uspoređuju s potvrdama koje se nalaze u našim starijim leksikografskim djelima. Botanički korpus naših starijih leksikografa proteže se od najranijeg sustavno bilježenog botaničkog kodeksa Liber de simplicibus, talijanskoga botaničara Nicole Roccabonelle, u kojem se donose i hrvatske potvrde (oko 1450.), preko autora naših starijih dvojezičnih i višejezičnih leksikografskih djela sve do kraja 18. stoljeća, što za latinsku fitonimiju ujedno predstavlja i predlineovsko razdoblje. Uvršteni su, dakle, rječnici Fausta Vrančića (petojezični), Bartola Kašića (dvojezični), Jakova Mikalje (trojezični), Ivana Tanzlinghera Zanottija (trojezični i dvojezični, u rukopisu), Ardelija Della Belle (trojezični), koji pokrivaju priobalni dio hrvatskoga teritorija, odnosno područje štokavskoga i čakavskoga narječja, zatim kajkavski rječnici – Jurja Habdelića (dvojezični), Ivana Belostenca (dvojezični), Andrije Jambrešića (četverojezični) i Adama Patačića (trojezični, u rukopisu), dubrovački rukopisni rječnik Đure Matijaševića (dvojezični) te trojezični rukopisni rječnici Josipa Jurina, ikavske štokavštine. Iznimku predstavlja dvojezični rječnik iz 1901. Dragutina A. Parčića koji je u analizu uvršten zbog fitonimijskih potvrda koje donosi s Krka i šire. One mogu svjedočiti o vjerodostojnosti i kontinuitetu Vitezovićevih potvrda.Središnji dio knjige predstavlja obradbu samoga fitonimijskoga korpusa koji je podijeljen po određenim, ne strogo botaničkim, kriterijima, kao opći izgled biljke, mjesto rasta i uporabna vrijednost, što je rezultiralo s osam referencijalnih skupina:
(1) drveće i grmlje,
(2) drveće jestivih plodova,
(3) samoniklo ljekovito bilje,
(4) korovno bilje,
(5) začinsko i jestivo bilje,
(6) cvjetovi,
(7) ratarske kulture i
(8) gljive.
Ti se kriteriji, dakako, kod nekih vrsta međusobno prepleću. Prvotni je cilj utvrditi na koju se konkretno biljku odnose te fitonimijske potvrde. Kojim se postupkom moglo doći do željenoga cilja? Ponajprije, analizom predlineovskih latinskih naziva koji se nalaze u većini naših rječnika (osim triju rječnika s talijanskom stranom) i uspoređivanjem s potvrdama iz klasičnih pisaca i srednjovjekovnih nomenklatura koje su često bile i izvor našim leksikografima. Klasični su pisci (Plinije, Teofrast, Dioskurid, Kolumela), kao i srednjovjekovne nomenklature, temeljito obrađeni i za njih je utvrđena identifikacija prema lineovskoj sistematici (djela Andréa, Stirlinga, Carnoya, Strömberga i Marzella). To nam je bio orijentir koji nam je pomagao pri donošenju zaključaka oko identifikacije hrvatskih naziva, tj. određivanja sustavnog naziva.