O knjizi
ISBN: 978-953-7967-14-7
Naklada: 400
Broj stranica: 200
Godina izdanja: 2014
cijena: 8,50 €
Dostupnost: U PRODAJI
Kad je Hrvatski pravopis objavljen, unatoč vladinoj narudžbi, bio je zapravo neobvezatno djelo. Upravo zato u Odjelu za bogoštovje i nastavu pristupilo se ubrzo njegovu „ozakonjenju”. Kako, to je opisao Tomo Maretić (1932.): „Ozbiljan preokret u borbi [oko koncepcije hrvatskoga pravopisa] dogodio se godine 1892. Onda je bio došao za šefa prosvetnog otseka hrvatske vlade Iso Kršnjavi, koji je odmah za korektora svih školskih knjiga postavio Armina Pavića. Njih dvojica se dogovore da učine kraj pomenutoj borbi, te sastave naredbu kojom se u sve škole u Hrvatskoj i Slavoniji [u]vode fonetički pravopis i novi padeži. Ali da ta naredba uzmogne stupiti na snagu[,] trebalo je da je potpiše ban (ban je tada bio grof Kuen Hedervari). Kad Kršnjavi dođe u njegov kabinet s naredbom i zamoli ga da je potpiše, ban mu reče: ʻJa nisam nikakav književnik, a još manje filolog, niti ću to ikad biti, i ja sam lično pristalica etimološkog pravopisa. Ali moje mišljenje nije tu nimalo merodavno, te ja stoga odobravam naredbu kako ste je Vi s Pavićem sastavili. Uveren sam potpuno da ni fonetika ni novi padeži nimalo neće nauditi mojoj politici: neka se dakle uvede u škole jedno i drugo.ʼ Od argumenata što ih je Kršnjavi banu naveo, predlažući mu onu naredbu na potpis, najviše je delovalo to što [je] i fonetiku i nove padeže upotrebljavala Bosna i Hercegovina i grad Dubrovnik. Ban na to reče: ʻKad našoj monarhiji nimalo ne smeta fonetika sa novim padežima u Bosni i Hercegovini i Dubrovniku, jamačno neće ni jedno ni drugo smetati ni u Hrvatskoj i Slavoniji.ʼ”
Maretić rečeno politički aktualizira pa dodaje i ovo: „A sada pretstavimo sebi, šta bi bilo da ta naredba nije nigda izašla na svet? Sve bi škole u bivšoj Hrvatskoj i Slavoniji valjada i do danas pisale starim pravopisom i upotrebljavale stare padeže; a svako lako može uvideti kakva bi to smetnja bila našem narodnom jedinstvu. Dosta da nas bije dvostruka azbuka i dvostruki govor, a da nije bilo oboga, sad bi nas bio još i dvostruki pravopis i dvostruki padeži. Zbog toga sam ja u odgovoru na ʻPravdinuʼ anketu o jeziku [v. Nevistić 1931] predložio da se u naše srednje škole uvede kratak priručnik o čistom i pravilnom jeziku. Jer, kako se na ovom pomenutom primeru jasno vidi, to bi bio najsigurniji put za jedinstvo u čistom i pravilnom jeziku.” (Maretić 1932)
Tako je u Službenom glasniku Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade, odjela za bogoštovje i nastavu 20. listopada 1892. objavljena naredba br. 13.863 kojom je Hrvatski pravopis Ivana Broza postao službenim u hrvatskome školstvu i prvim službenim hrvatskim pravopisom dotad.
Maretić rečeno politički aktualizira pa dodaje i ovo: „A sada pretstavimo sebi, šta bi bilo da ta naredba nije nigda izašla na svet? Sve bi škole u bivšoj Hrvatskoj i Slavoniji valjada i do danas pisale starim pravopisom i upotrebljavale stare padeže; a svako lako može uvideti kakva bi to smetnja bila našem narodnom jedinstvu. Dosta da nas bije dvostruka azbuka i dvostruki govor, a da nije bilo oboga, sad bi nas bio još i dvostruki pravopis i dvostruki padeži. Zbog toga sam ja u odgovoru na ʻPravdinuʼ anketu o jeziku [v. Nevistić 1931] predložio da se u naše srednje škole uvede kratak priručnik o čistom i pravilnom jeziku. Jer, kako se na ovom pomenutom primeru jasno vidi, to bi bio najsigurniji put za jedinstvo u čistom i pravilnom jeziku.” (Maretić 1932)
Tako je u Službenom glasniku Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade, odjela za bogoštovje i nastavu 20. listopada 1892. objavljena naredba br. 13.863 kojom je Hrvatski pravopis Ivana Broza postao službenim u hrvatskome školstvu i prvim službenim hrvatskim pravopisom dotad.
