U knjizi autorica daje pregled sredstava za izricanje posvojnosti u
hrvatskome književnom jeziku sredstvima unesenim u hrvatski jezični
sustav iz stranih, uglavnom romanskih jezika te pregled njihove uporabe u
početcima jezične standardizacije. Sintaktičke se prevedenice općenito,
kao i sintaktičke prevedenice kojima se izriče posvojni odnos,
razumijevaju kao veza među hrvatskim književnim jezicima, kao sredstva
koja omogućuju da se ti jezici razumiju kao sastavni dijelovi
jedinstvena sustava – hrvatskoga književnog jezika. One pokazuju da su
ti književni jezici nastali na bogatoj, uglavnom stranoj tradiciji, da
su bili snažno međusobno povezani, da su autori poznavali djela drugih
autora koji su pisali ili istim ili kojim drugim književnim jezikom i da
je očito, bez obzira na velike fonološke i morfološke razlike,
postojala jasno izražena težnja prema stvaranju univerzalnoga jezičnog
koda te da su autori poštovali više-manje nepisana, ali dobro poznata
pravila. Knjiga se sastoji od uvoda, poglavlja u kojemu se objašnjavaju
osnovni pojmovi, nekoliko glavnih dijelova i zaključka. U prvome dijelu
raspravlja se o genitivnome kompleksu s pomoću kojega se izriče
posvojni odnos (u poglavljima o uporabi besprijedložnoga genitiva u
izricanju posvojnosti, o uporabi genitiva s prijedlogom od i o
uporabi genitiva osobnih zamjenica za 3. lice umjesto posvojnih
zamjenica za 3. lice). U drugome se dijelu govori o uporabi zamjenice svoj (o uporabi zamjenice svoj umjesto posvojne zamjenice za 3. lice i o uporabi zamjenice svoj za izricanje pripadanja subjektu). Treći se dio odnosi na uporabu posvojnih relativa koji i čiji.
U četvrtome je dijelu dan pregled svih sredstava za izricanje
posvojnosti potvrđenih u pregledanome korpusu. U zaključku se donosi
sažetak rezultata istraživanja i pregled statusa svih zabilježenih
sredstava za izricanje posvojnog odnosa u suvremenome hrvatskom
standardnom jeziku.