O knjizi
ISBN: 978-953-7967-23-9
Naklada: 500
Broj stranica: 256
Godina izdanja: 2015
cijena: 13,27 €
Dostupnost: U PRODAJI
Ova je knjiga nastala na temelju magistarskog rada Jezična analiza hrvatskih dubrovačkih oporuka iz 17. i 18. stoljeća obranjenoga 2004. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, pod mentorstvom dr.
sc. Darije Gabrić-Bagarić.
Jedanaest godina kasnije tekst je dorađen i dopunjen transkripcijom oporuka te aneksnim rječnikom.
Iz ove se knjige lako iščitava da jezik dubrovačkoga puka, građana i vlastele nije bio ništa manje narodan i domoljuban od jezika proslavljene književnosti. On, dakako, nije identičan pjesničkomu, no samo u tolikoj mjeri koliko se obični govor i inače razlikuje od pjesničkoga. Pritom se misli isključivo na razdoblje koje je ovdje opisano, dakle na 17. i 18. stoljeće, dok je u 16. stoljeću ta razlika bila znatnija, jer su pjesništvom dominirali čakavizmi.
Jedini jezični sloj koji bitno razlikuje dubrovački govor od dubrovačkoga književnog jezika svakako je onaj leksički, gdje je broj aloglotizama, većinom romanizama, barem jednak broju leksema domaćega postanja, ako ne i veći, dok je u književnome izričaju njihova poraba bila minimalna. Dramski jezik tu čini iznimku zato što su dramaturzi taj aspekt prenosili nevjerno i ishitreno.
S obzirom na to da identitet nekoga idioma ne leži u njegovu rječniku već u fonologiji, a još više u morfologiji i sintaksi, govor se staroga Dubrovnika (drže li se ove oporuke njegovim ogledom) vrlo malo razlikovao od književnoga jezika toga doba. Stoga valja zaključiti da su ta dva izričaja ne samo jednaka, nego i ista, odnosno da je dubrovački govor 17 i 18. st. i jezik književnosti istoga doba i grada jedan te isti hrvatski dubrovački idiom.
sc. Darije Gabrić-Bagarić.
Jedanaest godina kasnije tekst je dorađen i dopunjen transkripcijom oporuka te aneksnim rječnikom.
Iz ove se knjige lako iščitava da jezik dubrovačkoga puka, građana i vlastele nije bio ništa manje narodan i domoljuban od jezika proslavljene književnosti. On, dakako, nije identičan pjesničkomu, no samo u tolikoj mjeri koliko se obični govor i inače razlikuje od pjesničkoga. Pritom se misli isključivo na razdoblje koje je ovdje opisano, dakle na 17. i 18. stoljeće, dok je u 16. stoljeću ta razlika bila znatnija, jer su pjesništvom dominirali čakavizmi.
Jedini jezični sloj koji bitno razlikuje dubrovački govor od dubrovačkoga književnog jezika svakako je onaj leksički, gdje je broj aloglotizama, većinom romanizama, barem jednak broju leksema domaćega postanja, ako ne i veći, dok je u književnome izričaju njihova poraba bila minimalna. Dramski jezik tu čini iznimku zato što su dramaturzi taj aspekt prenosili nevjerno i ishitreno.
S obzirom na to da identitet nekoga idioma ne leži u njegovu rječniku već u fonologiji, a još više u morfologiji i sintaksi, govor se staroga Dubrovnika (drže li se ove oporuke njegovim ogledom) vrlo malo razlikovao od književnoga jezika toga doba. Stoga valja zaključiti da su ta dva izričaja ne samo jednaka, nego i ista, odnosno da je dubrovački govor 17 i 18. st. i jezik književnosti istoga doba i grada jedan te isti hrvatski dubrovački idiom.
