Autor paralelno prikazuje osobine kajkavskih govora i osobine
kajkavskoga književnog jezika tako da se sustavno, po jezičnim razinama,
prati stanje u mjesnim kajkavskim govorima i u pisaca kajkavske
književnosti. Sve to daje mnoštvo informacija i o organskim kajkavskim
govorima i o kajkavskom standardu. Opis kajkavskoga književnog jezika
autor je obogatio izborom tekstova kajkavskih pisaca kako bi se dobio
zoran uvid u taj jezik, a sve zajedno pokazuje i dokazuje izgrađenost
hrvatskokajkavskog standarda u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, koji je u ovoj
knjizi dobio svoj prvi cjelovit opis. Taj se opis svrstava uz bok
najboljim dijakronijsko-sinkronijskim monografijama toga tipa. Osim
toga, takvih je monografija o hrvatskome jeziku i njegovim narječjima
nikad dovoljno, a komparirajući Kratki navuk jezičnice horvatske s djelima slične problematike nameće se zaključak da je riječ o jednome od najboljih, ako ne i najboljoj monografiji.
Kajkavsko
je narječje bilo osnovica jezika hrvatske kajkavske pisane riječi od
16. do sredine 19. stoljeća, a u 20. stoljeću je jezik kajkavske
dijalekatske književnosti. U tom dugom razdoblju, od 16. do sredine 19.
stoljeća, napisana su na kajkavskom književnom jeziku mnoga književna i
druga djela, mnogi javnopravni i privatnopravni spisi, zabilježeno je
mnogo narodnih umotvorina, više je djela prevedeno sa stranih jezika,
bogata je i stara kajkavska leksikografija. Plodna se kajkavska
književnost razvija i u 20. stoljeću, s najvišim dometom u Krležinim Baladama Petrice Kerempuha.
Kratka
gramatika jednoga hrvatskoga književnoga jezika od neprijeporne je
važnosti za poznavanje hrvatskoga jezika i njegove bitne sastavnice –
kajkavskoga narječja.