O knjizi
ISBN: 978-953-7967-94-9
Naklada: 100
Broj stranica: 442
Godina izdanja: 2021
cijena: 21,23 €
Dostupnost: U PRODAJI
U jezičnopovijesnim istraživanjima udžbenik latinskoga jezika Uvod u latinsko riči slaganje s nikima nimačkog jezika biližkama (1776.) Marijana Lanosovića predstavlja važnu sastavnicu hrvatske gramatikografske tradicije, ponajprije zbog činjenice da je riječ o prvoj latinskoj slovnici u kojoj je gramatička građa u cijelosti opisana hrvatskim jezikom1.
Hrvatski metajezik Lanosovićeve latinske gramatike isti je onaj jezik kojim je pisan Satir (1762.) Matije Antuna Relkovića, Kućnik (1796.) Josipa Stjepana Relkovića te djela nekih drugih prosvjetiteljskih pisaca na tlu Slavonije poput Antuna Ivanošića, Jose Krmpotića i Adama Tadije Blagojevića. Stoga govoriti o Marijanu Lanosoviću, o njegovoj latinskoj gramatici ili o njegovu prinosu hrvatskomu jezikoslovlju, kao i uopće o njegovu cjelokupnome opusu znači govoriti o ulozi koju su slavonski pisci druge polovice 18. stoljeća imali u procesu formiranja hrvatskoga književnoga jezika. Kako ističe Radoslav Katičić (2013: 141–143), „tu se konstituira i učvršćuje najraniji hrvatski novoštokavski jezični standard. Nadovezivalo se to na ono što su u prethodnome stoljeću pisali Dubrovčani i bosanski franjevci.“ Prosvjetiteljska je pučka književnost, koja se u Slavoniji pojavila u drugoj polovici 18. stoljeća, napustivši isključivu sferu vjerskih tekstova i umjetničkoga pjesništva „učinila mnogo za hrvatski književni jezik uvodeći ga u njegovim govornicima do tada nepoznatu tematiku i razvijajući time polivalentnost hrvatskoga jezika koja je bitna značajka standardnosti. Taj jezik novoštokavskih i ikavskih dijalektalnih obilježja dobivao je spontano i uporabnu normu što je također bitan preduvjet standardnosti.“
Hrvatski metajezik Lanosovićeve latinske gramatike isti je onaj jezik kojim je pisan Satir (1762.) Matije Antuna Relkovića, Kućnik (1796.) Josipa Stjepana Relkovića te djela nekih drugih prosvjetiteljskih pisaca na tlu Slavonije poput Antuna Ivanošića, Jose Krmpotića i Adama Tadije Blagojevića. Stoga govoriti o Marijanu Lanosoviću, o njegovoj latinskoj gramatici ili o njegovu prinosu hrvatskomu jezikoslovlju, kao i uopće o njegovu cjelokupnome opusu znači govoriti o ulozi koju su slavonski pisci druge polovice 18. stoljeća imali u procesu formiranja hrvatskoga književnoga jezika. Kako ističe Radoslav Katičić (2013: 141–143), „tu se konstituira i učvršćuje najraniji hrvatski novoštokavski jezični standard. Nadovezivalo se to na ono što su u prethodnome stoljeću pisali Dubrovčani i bosanski franjevci.“ Prosvjetiteljska je pučka književnost, koja se u Slavoniji pojavila u drugoj polovici 18. stoljeća, napustivši isključivu sferu vjerskih tekstova i umjetničkoga pjesništva „učinila mnogo za hrvatski književni jezik uvodeći ga u njegovim govornicima do tada nepoznatu tematiku i razvijajući time polivalentnost hrvatskoga jezika koja je bitna značajka standardnosti. Taj jezik novoštokavskih i ikavskih dijalektalnih obilježja dobivao je spontano i uporabnu normu što je također bitan preduvjet standardnosti.“
