O knjizi
ISBN: 978-953-6637-53-9
Naklada: 0
Broj stranica: 0
Godina izdanja: 2010
cijena: 18,59 € 14,87 €
Dostupnost: U PRODAJI
Isusovac Jakov Mikalja (1601. – 1654.) nije dobio odgovarajuće mjesto u
djelima starijih historiografa, a u novijim istraživanjima nerijetko su
iznošeni oprečni podatci i o njegovu životu i o rječniku (Vončina 1992:
59–60). Pritom se izrazito odvaja istraživanje djela od interesa za
autora.
Zapravo, sve donedavno opsežnije spoznaje o Mikalji potjecale su iz maloga broja članaka koji su razmatrali njegovo podrijetlo, pojedinosti iz životopisa, posebno djelovanje u isusovačkom redu, a o samom rječniku i rječničkom blagu nije bilo sustavnijih radova, pa se o tom segmentu Mikaljina rada nije mnogo znalo (Jernej 1955: 177–181; Vanino 1933: 1–43).
U novije vrijeme pojavili su se radovi o posebnome leksiku u Blagu: o glazbenoj terminologiji, o Mikaljinu rječniku kao izvoru za Vitezovićev Lexicon Latino-Illyricum, o kulinarskom, pomorskom i medicinskom nazivlju, o onomastici zabilježenoj u rječniku, o dijalektnoj podlozi rječnika, čime se, dodano starim radovima o turcizmima i češkim riječima u Mikaljinu Blagu, završava popis članaka o specifičnom leksiku (Tuksar 1980; Meštrović – Vajs 1995; Gabrić-Bagarić 1996, 1997, 1997/98, 1998; Stachovsky 1965; Štrekelj 1910). Treba svakako spomenuti Putančeve članke o Mikaljinu radu na grafijskoj reformi te o jednom nabožnom djelu koje se pripisuje Mikalji (Putanec 1982/83, 1985). Opsežniji prikaz rječnika i rječničkoga bogatstva donose dva teksta, jedan vrlo stari autora Milana Rešetara i jedan novijega datuma iz pera Josipa Vončine (Rešetar 1912; Vončina 1992). To ne znači da i iz nekih manjih radova nisu stizala vrijedna zapažanja i nadahnuća za daljnja istraživanja.
Zapravo, sve donedavno opsežnije spoznaje o Mikalji potjecale su iz maloga broja članaka koji su razmatrali njegovo podrijetlo, pojedinosti iz životopisa, posebno djelovanje u isusovačkom redu, a o samom rječniku i rječničkom blagu nije bilo sustavnijih radova, pa se o tom segmentu Mikaljina rada nije mnogo znalo (Jernej 1955: 177–181; Vanino 1933: 1–43).
U novije vrijeme pojavili su se radovi o posebnome leksiku u Blagu: o glazbenoj terminologiji, o Mikaljinu rječniku kao izvoru za Vitezovićev Lexicon Latino-Illyricum, o kulinarskom, pomorskom i medicinskom nazivlju, o onomastici zabilježenoj u rječniku, o dijalektnoj podlozi rječnika, čime se, dodano starim radovima o turcizmima i češkim riječima u Mikaljinu Blagu, završava popis članaka o specifičnom leksiku (Tuksar 1980; Meštrović – Vajs 1995; Gabrić-Bagarić 1996, 1997, 1997/98, 1998; Stachovsky 1965; Štrekelj 1910). Treba svakako spomenuti Putančeve članke o Mikaljinu radu na grafijskoj reformi te o jednom nabožnom djelu koje se pripisuje Mikalji (Putanec 1982/83, 1985). Opsežniji prikaz rječnika i rječničkoga bogatstva donose dva teksta, jedan vrlo stari autora Milana Rešetara i jedan novijega datuma iz pera Josipa Vončine (Rešetar 1912; Vončina 1992). To ne znači da i iz nekih manjih radova nisu stizala vrijedna zapažanja i nadahnuća za daljnja istraživanja.
