O knjizi
ISBN: 978-953-7967-48-2
Naklada: 300
Broj stranica: 336
Godina izdanja: 2017
cijena: 19,91 €
Dostupnost: U PRODAJI
U okviru ove knjige poduzeli smo niz analiza, od kritičkog pristupa literaturi do analize same građe, kako bismo na kraju reevaluirali postojeća znanja o nastajanju i jezičnome oblikovanju hrvatskih lekcionara na prijelazu iz srednjovjekovlja u novovjekovlje u svjetlu spoznaja o dosad nekonzultiranim tekstnim svjedocima, s čime je usko povezana analiza prepisivačkih, redaktorskih i prevoditeljskih procesa u onoj mjeri u kojoj ih se danas može rekonstruirati iz preživjelih svjedoka, ali i uz pomoć dovođenja u vezu tih postupaka sa širim europskim sociolingvističkim i ekstralingvističkim čimbenicima.
Dosadašnja istraživanja hrvatskih lekcionara, koja su započela prije gotovo stoljeće i pol, bila su iznimno zaokupljena pitanjem njihove geneze. To se pitanje uvijek postavljalo između dviju silnica, tj. dviju tradicija svetopisamskoga teksta koje su očito imale svojega udjela u jezičnome oblikovanju lekcionara – crkvenoslavenske i latinske. Premda su rano prepoznati, crkvenoslavenske je utjecaje na hrvatske lekcionare kao glavnu temu iznio Fancev 1934. godine. Otad je njegova teza o postupnome hrvaćenju lekcionara na štetu crkvenoslavenskih elemenata u njima bila veoma utjecajna. Prije Fanceva dominirala je Maretićeva i Rešetarova teza o tome da su se oni prevodili izravno s latinskoga jezika. Fancev nije mogao ignorirati preočite latinske elemente u lekcionarima, ali dao im je samo sekundarnu ulogu, misleći time na to da je latinski element (tj. Vulgata) došao drugi u vremenskome nizu te se nataložio nad crkvenoslavenskim elementom i uz pomoć sve jačih utjecaja narodnoga jezika gotovo ga posve prebrisao, a osobito je to vidljivo u Lekcionaru Bernardina Splićanina (1495.). Osobite zasluge u istraživanju hrvatskih lekcionara ima Graciotti, koji je prvi ukazao na varijantnost latinskih izvora i učinio je čimbenikom koji se ne smije više zaobilaziti, ali nikako nije jasno koliko je kvalitetna recepcija njegova rada u našoj sredini.
Ovom je knjigom u tu temu prvi put uvedena teza o horizontalnome prevođenju, a zapravo mnogo dugujemo Graciottiju i njegovim poticajnim istraživanjima jer nas je upravo nemogućnost da se formiranje hrvatskoga lekcionara do kraja objasni analizom varijantnosti latinskih izvora dovela do njezina formiranja. Taj je termin skovao Gianfranco Folena kako bi razlikovao srednjovjekovno prevođenje među jezicima jednakoga prestiža (npr. prevođenje s francuskoga na talijanski) od vertikalnoga prevođenja, koje podrazumijeva da je ishodišni jezik jasno većega prestiža (npr. latinski u odnosu na talijanski), što je u osnovi sociolingvistički motivirana razdioba. Dokazali smo nesumnjivo da je dubrovački Ranjinin lekcionar svjedok horizontalnoga prevođenja s talijanskoga na hrvatski jezik, tj. na štokavski, kao i to da se on te velikim dijelom i Zadarski lekcionar i liturgijskom strukturom slažu s talijanskim lekcionarima. Za druge smo izvore pokazali da sadržavaju tekstne slojeve koje se opravdano može povezivati s talijanskim izvorima, a možda i općenito s romanskima. Te kontaminacije nipošto nisu zanemariv čimbenik za pitanje nastajanja i jezičnoga oblikovanja hrvatskih lekcionara, a daljnja će istraživanja morati pokazati jesu li one možda i ključni čimbenik.
Dosadašnja istraživanja hrvatskih lekcionara, koja su započela prije gotovo stoljeće i pol, bila su iznimno zaokupljena pitanjem njihove geneze. To se pitanje uvijek postavljalo između dviju silnica, tj. dviju tradicija svetopisamskoga teksta koje su očito imale svojega udjela u jezičnome oblikovanju lekcionara – crkvenoslavenske i latinske. Premda su rano prepoznati, crkvenoslavenske je utjecaje na hrvatske lekcionare kao glavnu temu iznio Fancev 1934. godine. Otad je njegova teza o postupnome hrvaćenju lekcionara na štetu crkvenoslavenskih elemenata u njima bila veoma utjecajna. Prije Fanceva dominirala je Maretićeva i Rešetarova teza o tome da su se oni prevodili izravno s latinskoga jezika. Fancev nije mogao ignorirati preočite latinske elemente u lekcionarima, ali dao im je samo sekundarnu ulogu, misleći time na to da je latinski element (tj. Vulgata) došao drugi u vremenskome nizu te se nataložio nad crkvenoslavenskim elementom i uz pomoć sve jačih utjecaja narodnoga jezika gotovo ga posve prebrisao, a osobito je to vidljivo u Lekcionaru Bernardina Splićanina (1495.). Osobite zasluge u istraživanju hrvatskih lekcionara ima Graciotti, koji je prvi ukazao na varijantnost latinskih izvora i učinio je čimbenikom koji se ne smije više zaobilaziti, ali nikako nije jasno koliko je kvalitetna recepcija njegova rada u našoj sredini.
Ovom je knjigom u tu temu prvi put uvedena teza o horizontalnome prevođenju, a zapravo mnogo dugujemo Graciottiju i njegovim poticajnim istraživanjima jer nas je upravo nemogućnost da se formiranje hrvatskoga lekcionara do kraja objasni analizom varijantnosti latinskih izvora dovela do njezina formiranja. Taj je termin skovao Gianfranco Folena kako bi razlikovao srednjovjekovno prevođenje među jezicima jednakoga prestiža (npr. prevođenje s francuskoga na talijanski) od vertikalnoga prevođenja, koje podrazumijeva da je ishodišni jezik jasno većega prestiža (npr. latinski u odnosu na talijanski), što je u osnovi sociolingvistički motivirana razdioba. Dokazali smo nesumnjivo da je dubrovački Ranjinin lekcionar svjedok horizontalnoga prevođenja s talijanskoga na hrvatski jezik, tj. na štokavski, kao i to da se on te velikim dijelom i Zadarski lekcionar i liturgijskom strukturom slažu s talijanskim lekcionarima. Za druge smo izvore pokazali da sadržavaju tekstne slojeve koje se opravdano može povezivati s talijanskim izvorima, a možda i općenito s romanskima. Te kontaminacije nipošto nisu zanemariv čimbenik za pitanje nastajanja i jezičnoga oblikovanja hrvatskih lekcionara, a daljnja će istraživanja morati pokazati jesu li one možda i ključni čimbenik.
