Ovo Danteovo djelo, pisano na latinskom kao i njegova MONARCHIA i kao
sve teoretske rasprave onog vremena, posvećeno je ilustraciji izražajnih
mogućnosti talijanskog jezika. Ono je u neku ruku teoretski traktat
kojemu je cilj pokazati da pučki jezik može bez obzira na namjenu stati
uz bok pa čak i nadomjestiti latinski jezik. Upravo zato što predstavlja
manifest dubokog uvjerenja koje traži prevlast narodnog, živog jezika
kao “negramatičkoga”, ali jezika svakodnevne uporabe, napisano je na
latinskom kako bi se tom piščevu stavu pridao izvanjski autoritet
primjerene formulacije na jeziku učenih krugova. U Danteovu se spisu
latinski dakle javlja kao pravi instrumentum na kojem će primjereno
usustaviti – u svijetu suvremenih doctores i artes dictandi – pojmove i
stavove koji će mu služiti kao oslonac u postavljanju njegova
etičko-religioznog i nadasve jezikoslovnog nauka u kojemu se već
naslućuju moderna gledanja na jezik, na arbitrarnost jezičnog znaka, na
“formu” riječi (oblik sadržaja kod L. Hjelmsleva), na postanak jezika i
dr.Nakon uvoda u kojemu se – strogo u duhu skolastičkog učenja – iznosi
tvrdnja da je jezik nešto što je stvoreno umjesto slobodna, izravna i
intuitivna recipročna razumijevanja kojim su obdareni anđeli, Dante
letimično opisuje “jezičnu pometnju” nastalu nakon gradnje kule
babilonske i brzo dolazi do romanske jezične skupine u kojoj su sadržani
svi italski pučki govori. Dulje se zadržava na “oplemenjivanju” jezika
kojemu doprinose isključivo veliki duhovi i prokušani pjesnici, navodeći
primjere iz jezika oil (starog sjevernofrancuskoga), oc
(provansalskoga) i iz jezika si (talijanskoga). Na taj način postupno
dolazi do svoje temeljne ideje: idealnog, još neostvarenog, općeg
talijanskog narodnog jezika koji u sebi krije sve odlike
najučinkovitijeg i najodličnijeg pučkog jezika.Djelo se obilato koristi
srednjovjekovnim retoričkim traktatima koji su upravo cvali u Provansi,
Kataloniji i u samoj Firenci Pjesnikova vremena, a najneposredniji mu je
uzor glasoviti Tresor Brunetta Latinija i to poglavito njegova treća
knjiga posvećena retorici.Ne može se sa sigurnošću tvrditi kad je djelo
napisano, ali može se pretpostaviti da je nastalo prije 1305., a Dante
ga je pisao u progonstvu. Jednako kao i CONVIVIO, djelo je nedovršeno.
Dante ga prekida u XIV. poglavlju druge knjige na mjestu gdje se spremao
dati osnovna pravila o strofi u odnosu na misao koju pjesnik hoće
izraziti.“Danteova knjižica ide u red onih jezikoslovnih studija iz
europske starine, koje su odredile ne samo svoju epohu, nego i našu
kulturu do dana današnjega” (Vijenac, 7. ožujka 2002.).