O knjizi
ISBN: 953-6637-15-4
Naklada: 0
Broj stranica: 315
Godina izdanja: 2004
cijena: 19,91 € 11,95 €
Dostupnost: U PRODAJI
Tema su ovoga rada oblici nebrojivosti u standardnom hrvatskom jeziku.
To su semantički oblici gramatičke kategorije broja. Kao diskretne
jezične jedinice, ti se oblici mogu definirati samo na sintaktičkoj
razini. Oni su rezultat odnosâ među subjektom i predikatom kao
dijelovima gramatičkoga rečeničnog ustrojstva koji su definirani po
izrazu i sadržaju oznakâ gramatičke kategorije lica i broja.
Budući da je u glagolskih riječi sintaktički primarna kategorija lica, a u imenskih kategorija broja, iz odnosa jednih riječi prema drugima po oznakama tih dviju kategorija oblike nebrojivosti valja tražiti među imenskim riječima, koje su s glagolskima sintaktički povezane, a ne među glagolskima, koje kao predikatne riječi kategorijom lica i broja imenskima u rečenici otvaraju mjesto. Odlučimo li se dakle govoriti o oblicima nebrojivosti u hrvatskom jeziku, valja znati da je riječ o oblicima sadržaja imenskih riječi u određenim sintaktičkim funkcijama koji posredstvom gramatičke kategorije lica u rečenici postaju sintaktički relevantni s gledišta gramatičke kategorije broja.
S obzirom na odnos imenskih riječi prema glagolskima po kategoriji lica i broja, u hrvatskom se jeziku mogu izdvojiti četiri takva sintaktički relevantna oblika sadržaja. To su jedinost i dijelnost, u rečenicama tipa U gradu je bila magla i U gradu je bilo magle, te konkretnost i nekonkretnost, u rečenicama tipa Gužva je bila pred kavanom i Pred kavanom je bila gužva. Za izricanje jedinosti i dijelnosti kao nebrojivih oblika sadržaja s gledišta kategorije broja sadržaj se imenske riječi s gledišta te kategorije pretpostavlja kao jedinstven cjelovit pojam koji se ne može brojiti. Za izricanje konkretnosti i nekonkretnosti kao nebrojivih oblika sadržaja s gledišta kategorije broja sadržaj se imenske riječi s gledišta te kategorije pretpostavlja kao pojedinačna izvanjezična situacija koja je nebrojiva.
Svojom sintaktičkom relevantnošću s gledišta kategorije broja sadržaj imenskih riječi u tim oblicima postaje gramatički relevantan sadržaj. Svakim je od tih oblika sadržaja obilježen poseban sintaktički položaj imenske riječi u gramatičkom rečeničnom ustrojstvu. Jedinošću je imenska riječ u nominativu u besubjektnim rečenicama s imenskim predikatom uz sponu u bezličnoj porabi obilježena kao predikatno ime u nominativu. Dijelnošću je imenska riječ u genitivu u besubjektnim rečenicama s imenskim predikatom uz sponu u bezličnoj porabi obilježena kao predikatno ime u genitivu. Konkretnošću je imenska riječ u nominativu u subjektnim rečenicama s imenskim predikatom uz sponu u bezličnoj porabi obilježena kao pravi gramatički subjekt. Nekonkretnošću je imenska riječ u nominativu u predikatnim rečenicama s imenskim predikatom uz sponu u bezličnoj porabi obilježena kao predikatno ime. Po svojoj se gramatičkoj relevantnosti tako strukturiran sadržaj tada razlikuje od leksičkoga sadržaja pojedine imenske riječi. Iz toga se dade zaključiti da su oblici nebrojivosti oblici gramatičkoga sadržaja imenskih riječi s gledišta kategorije broja, a ne oblici njihova leksičkoga sadržaja.
Budući da je u glagolskih riječi sintaktički primarna kategorija lica, a u imenskih kategorija broja, iz odnosa jednih riječi prema drugima po oznakama tih dviju kategorija oblike nebrojivosti valja tražiti među imenskim riječima, koje su s glagolskima sintaktički povezane, a ne među glagolskima, koje kao predikatne riječi kategorijom lica i broja imenskima u rečenici otvaraju mjesto. Odlučimo li se dakle govoriti o oblicima nebrojivosti u hrvatskom jeziku, valja znati da je riječ o oblicima sadržaja imenskih riječi u određenim sintaktičkim funkcijama koji posredstvom gramatičke kategorije lica u rečenici postaju sintaktički relevantni s gledišta gramatičke kategorije broja.
S obzirom na odnos imenskih riječi prema glagolskima po kategoriji lica i broja, u hrvatskom se jeziku mogu izdvojiti četiri takva sintaktički relevantna oblika sadržaja. To su jedinost i dijelnost, u rečenicama tipa U gradu je bila magla i U gradu je bilo magle, te konkretnost i nekonkretnost, u rečenicama tipa Gužva je bila pred kavanom i Pred kavanom je bila gužva. Za izricanje jedinosti i dijelnosti kao nebrojivih oblika sadržaja s gledišta kategorije broja sadržaj se imenske riječi s gledišta te kategorije pretpostavlja kao jedinstven cjelovit pojam koji se ne može brojiti. Za izricanje konkretnosti i nekonkretnosti kao nebrojivih oblika sadržaja s gledišta kategorije broja sadržaj se imenske riječi s gledišta te kategorije pretpostavlja kao pojedinačna izvanjezična situacija koja je nebrojiva.
Svojom sintaktičkom relevantnošću s gledišta kategorije broja sadržaj imenskih riječi u tim oblicima postaje gramatički relevantan sadržaj. Svakim je od tih oblika sadržaja obilježen poseban sintaktički položaj imenske riječi u gramatičkom rečeničnom ustrojstvu. Jedinošću je imenska riječ u nominativu u besubjektnim rečenicama s imenskim predikatom uz sponu u bezličnoj porabi obilježena kao predikatno ime u nominativu. Dijelnošću je imenska riječ u genitivu u besubjektnim rečenicama s imenskim predikatom uz sponu u bezličnoj porabi obilježena kao predikatno ime u genitivu. Konkretnošću je imenska riječ u nominativu u subjektnim rečenicama s imenskim predikatom uz sponu u bezličnoj porabi obilježena kao pravi gramatički subjekt. Nekonkretnošću je imenska riječ u nominativu u predikatnim rečenicama s imenskim predikatom uz sponu u bezličnoj porabi obilježena kao predikatno ime. Po svojoj se gramatičkoj relevantnosti tako strukturiran sadržaj tada razlikuje od leksičkoga sadržaja pojedine imenske riječi. Iz toga se dade zaključiti da su oblici nebrojivosti oblici gramatičkoga sadržaja imenskih riječi s gledišta kategorije broja, a ne oblici njihova leksičkoga sadržaja.
