Praktični jezični savjetnik zamišljen je kao teorijska i praktična monografija koja obuhvatno i na jednome mjestu razmatra mnogobrojne aspekte statusa lektora i lekture u hrvatskome društvu. Njezin je nastanak potaknut činjenicom da se u hrvatskoj jezičnoj zajednici posljednjih desetljeća smanjuje broj lektora u javnim medijima, izdavačkim kućama i drugim djelatnostima kojima je hrvatski jezik osnovni alat i, u isto vrijeme, zamjećuje porast broja pogrešaka u tiskanim izdanjima na svim normativnim razinama. Ta situacija, koja se može učiniti apsurdnom s obzirom na visoku razinu dostupnosti normativnih priručnika i mrežnih izvora u kojima je opisan i propisan hrvatski standardni jezik, dijelom je vjerojatno rezultat provođenja ekonomski uvjetovanih mjera štednje jer se pretpostavlja da su autori, novinari i drugi profesionalni pisci na hrvatskome jeziku dovoljno kompetentni u materinskome jeziku i da su jezična pravila već usvojili tijekom godina rada u struci, pa nije potreban još jedan stručnjak koji bi ispravljao ono što su napisali. Osim toga, možda je riječ i o pretpostavci kako će urednici, osobe koje uređuju autorske tekstove prije objavljivanja, otkloniti eventualne pogreške u jeziku i stilu koje je učinio autor te tako lektorsko čitanje opet učiniti suvišnim.