Jezični se sustav u načelu zasniva na recipročnosti izraza i sadržaja, pri čemu jednomu izrazu najčešće odgovara jedno značenje. Tako uspostavljen odnos katkad dopušta stanovita odstupanja bilo u tome da isti izraz može imati više značenja bilo u tome da za isto značenje postoji više izraza. U drugom slučaju govorimo o sinonimiji. Pri pomisli na sinonimiju većini se govornika zacijelo najprije stvara slika leksičkih sinonima, odnosno riječī koje imaju isto ili vrlo blisko značenje, kao što su na primjer tuga i žalost, međutim više izraza za jedno značenje zatječemo i na drugim jezičnim razinama. U ovoj se knjizi ta pojava prikazuje na morfološkoj razini.
Morfološko bi se preobilje najkraće moglo definirati kao pojava višestrukih oblika na jednom mjestu u fleksijskoj paradigmi. Drugim riječima, najmanje dva oblika dijele iste morfosintaktičke značajke, a njihova se upotreba nužno ne povezuje s kakvom funkcionalnom razlikom. To konkretno znači da govornik može upotrijebiti jedan ili drugi (katkad i treći) oblik i prenijeti isti sadržaj (na primjer, može reći da je na stolu pet olovaka/olovka/olovki ili da se šeta/šeće šumom).
U prvom se dijelu knjige donosi sustavan pregled teorijskih promišljanja o morfološkome preobilju i njegovim vrstama uz presjek dosadašnjih istraživanja u hrvatskom i svjetskom jezikoslovlju. Drugi dio sadržava oprimjerene popise kategorija preobilja u hrvatskom jeziku po vrstama riječi te se raspravlja o preobilju i jezičnoj normi s aspekta jezikoslovaca, ali i korisnika jezičnih priručnika. U trećem se dijelu sažimaju iznesene spoznaje te nude smjernice za buduća istraživanja.