Jezični se sustav u načelu zasniva na recipročnosti izraza i sadržaja, pri čemu jednomu izrazu odgovara jedno značenje. Tako uspostavljen odnos katkada dopušta određena odstupanja bilo u tome da isti izraz može imati više značenja bilo u tome da za isto značenje postoji više izraza. U tom drugom slučaju govorimo o sinonimiji. Pri pomisli na sinonimiju većini se govornika zacijelo najprije stvara slika leksičkih sinonima, odnosno riječī koje imaju isto značenje, kao što su na primjer tuga i žalost, međutim više izraza za jedno značenje možemo naći i na drugim jezičnim razinama. U ovoj ćemo knjizi tu pojavu prikazati na morfološkoj razini.
Morfološko bismo preobilje najkraće mogli definirati kao pojavu višestrukih oblika na jednom mjestu u fleksijskoj paradigmi. Drugim riječima, najmanje dva oblika dijele iste morfosintaktičke značajke, a njihova se upotreba u načelu ne povezuje s kakvom funkcionalnom razlikom. To konkretno znači da govornik može upotrijebiti jedan ili drugi (katkad i treći) oblik i prenijeti isti sadržaj.