Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu donosi dobru odluku
kad u sklopu svoje izdavačke djelatnosti predlaže da se u Biblioteci Pretisci iz hrvatske jezikoslovne baštine 19. st. za pretisak odabere gramatički vrijedno djelo Adolfa Vebera Tkalčevića Skladnja ilirskoga jezika za niže gimnazije.
To je djelo kao cjelovita sintaksa suvremenoga hrvatskoga jezika onoga
vremena, usklađena s jezikoslovnim koncepcijama tada dominantne
zagrebačke filološke škole, kojoj je Veber utemeljitelj i glavni
predstavnik, prvi put objavljeno 1859. g. Koncipirajući je kao udžbenik
za održavanje nastave hrvatskoga jezika u nižim razredima gimnazije,
Veber vodi računa o namjeni knjige i svoju Skladnju piše vrlo
jednostavno, pregledno, i s obiljem rečeničnih primjera za sintaktičke
pojave koje se u njoj opisuju. I po sintaktičkim odnosima koje prikazuje
i po načinu izlaganja građe Veber metodološki anticipira mnoge aspekte
modernoga sintaktičkoga opisa. Njegova Skladnja stoga nije samo
knjiga koja na reprezentativan način svjedoči o bogatoj hrvatskoj
jezikoslovnoj baštini ilirskoga i postilirskoga razdoblja, nego je u
isti mah i živo vrelo znanstvenih spoznaja o sintaktičkim odnosima u
hrvatskom jeziku, koje i danas, nakon 150 godina, mnogima može poslužiti
kao uzor i poticaj.
Dobro je izabran i autor popratnoga teksta uz
pretisak, prof. Ivo Pranjković, kao jedan od onih koji su se Veberom i
njegovim jezikoslovnim djelom, posebno sintaksom, u nas duže vremena
intenzivno bavili. U svom prilogu uz pretisak Pranjković potanko
prikazuje Vebera kao svestranu spisateljsku, prevodilačku i uopće javnu
ličnost koja se za hrvatske kulturne i političke interese zalaže i u
vremenima koja tim interesima nisu uvijek najsklonija. Posebno se osvrće
na Veberovu djelatnost s područja filologije. Na tom se području Veber
pokazuje kao vrlo aktivan sudionik. Sastavlja čitanke, piše programatske
spise, gramatike, bavi se znanstvenoistraživačkim radom, sudjeluje u
polemikama sa suvremenicima oko spornih pitanja kodifikacije književnoga
jezika. U ocjeni Veberove Skladnje Pranjković pokušava dati o
njoj objektivan sud. Ističe joj mnoge dobre strane, ali ne propušta
progovoriti i o nedostacima, koji se u njoj mogu naći ako ju se
analizira s kakva specifična stručnoga ili znanstvenoga gledišta,
posebno u usporedbi sa sintaktičkim opisom hrvatskoga jezika u
gramatikama Veberova suvremenika Vjekoslava Babukića. To međutim
Veberovoj sintaksi nipošto ne umanjuje njezinu temeljnu
znanstvenopovijesnu i aktualnu suvremenu vrijednost. Pretisnuta,
Skladnja će i danas poslužiti kao vrlo korisno štivo svakome tko se na
bilo koji način bavi sintaktičkim aspektom hrvatskoga jezika. Na kraju
rada nalazi se reprezentativan Izbor iz djela Adolfa Vebera Tkalčevića i Izbor iz literature o Veberu i njegovoj Skladnji.