U ovoj knjizi nude se tekstovi o književnoj kajkavštini u četiri cjeline.
Prva je uvodna, govori o standardizacijskim procesima u kajkavskom hrvatskom književnom jeziku, njegovoj polifunkcionalnosti te s izdvojenom temom vezanom uz naziv jezika kao identitetski znak ne samo za kajkavski nego i za druge povijesne hrvatske književne jezike. Zbog želje da bude razumljiviji širi kontekst i vrijeme je prošireno do naših dana.
Slijedi pregled pisane kajkavštine kroz stoljeća, počevši s uvodnim tekstom o mađarsko-hrvatskim leksičkim dodirima. Prolaz od 16. do 19. stoljeća pokazuje različite teme, autore, ali i jezikoslovne pristupe njihovim djelima. Izabrani predstavnici stoljeća nametnuli su se sami, tekstovi su rasli, teško je bilo ostati objektivni izbornik.
Posebno me u povijesti jezika zanima starije hrvatsko jezikoslovlje, volim zaroniti u rječnike i gramatike iz prošlih stoljeća. U trećoj cjelini rječnici su predstavljeni kroz tvorbenojezičnu temu, a gramatike kroz deklinaciju imenica.
I tek su sada na red mogle doći sintaktičke i sintaktostilističke teme. Nadam se da će čitatelji vidjeti onu ljepotu i gipkost jezika starih kajkavskih autora, na čelu sTitušom Brezovačkim, koja je mene fascinirala i pokretala.